Davne 1971. godine u Nedjeljnom vjesniku je objavljen intervju s Juliom Kosom, osnivačem Obrta za popravak glazbala - Kos.
Prijepis intervjua donosimo u nastavku, a originalni tekst možete vidjeti na priloženoj slici.
Nedjeljni VJESNIK, 12. rujan 1971.
Hrvatski je glazbenik veseli bogec
Julio Kos, jedini ugađoč koncertnih glasovira u nas, nije uspio od šegrta postati pijanistom, ali je cijelog života ostao vezan uz taj poziv.
U potrazi za ponekad možda i umjetno stvaranim senzacijama, osebujnim događajima, ljudima, stvarima, često nam promakne i gotovo neosjetno prošeće kraj nas i poneki susret posve neobičan u svojoj običnosti te mu iznimnost uočimo tek možda slučajno. Tragajući tako za rijetkim, ili danas već gotovo zaboravljenim zvanjima, vezanim uz glazbu, posve me je nenadano zainteresirala dječja primjedba o "liječniku glazbala".
Stroj za proizvodnju glazbe
Naravno, radi se o ugađaču glasovira ili kako bismo to popularnije rekli — "štimeru". Tko je zapravo čovjek čije je zvanje tako usko povezano uz "stroj što proizvodi glazbu", čovjek koji čitav svoj radni život provede uglavnom u pozadini, prije i poslije koncerta, napokon čovjek koji je ponekad čuvenom sviraču potreban baš kao i glazbalo bez kojeg ne bi bio ono što jest.
JULIO KOS nedvojbeno je najpoznatije štimersko ime u Zagrebu, jedan od petorice vršilaca zanata koji, čini se, polako izumire te jedini ugađač koncertnih klavira u nas.
- Uistinu mislite da, sam vam ja zanimljiv za novine. Ne bih rekao. Pa slušajte ja sam samo dva puta do sada bio naslikan u novinama i to dok sam još kao dječak pjevao u crkvi i kasnije kad su me u kavani "uhvatili" sasvim privatno pri partiji šaha. Znate ja sam se nekada bavio šahom, volio sam taj sport i čak sam jednom osvojio treće mjesto ha natjecanju šahista u obrtničkom klubu. A osim šaha bio sam i strastveni ribič - raspričao se moj ugodni domaćin o svojim sklonostima pokazujući mi šahovske i ribičke trofeje i kao da je zaboravio pravi razlog našeg sastanka.
- Da, da, govorit ćemo o klaviru i štimamju ako baš mislite da vam je to zanimljiva tema. Kako sam uopće došao na ideju da postanem štimer. Pa znate skoro bih rekao silom prilika. Iako sam odmalena pjevao u dječjem katedralskom zboru i svirao, naravno amaterski, klavir i orgulje, zbog obiteljskih materijalnih prilika otac je odlučio da me dade u nauk u glazbilarske struke. No ja sam uz nauk htio studirati i klavir a kako se profesor kod kojega sam radio nije mogao pomiriti s time da šegrt bude i pijanist moj je otac ponovno donio sudbonosnu odluku — "Hrvatski je glazbenik veseli bogec" — i zbog te njegove omiljene uzrečice temeljene na vlastitom iskustvu, bio je učitelj i orguljaš, ja sam postao i ostao ugađač klavira.
Komplimenti profesora Stančića
- I što biste nam danas, nakon gotovo 50 godina štimanja, "liječenja" klavira, prijateljevanja s njima, mogli reći o svom zanatu?
- Znate, ja vam jako volim svoj posao. Jer da ga ne volim ne bih se njime bavio evo već skoro pola stoljeća. Pa ipak, smeta me kad neki ljudi misle da je ugađački posao lagan i ugodan. Uvjeravam vas da nije ni malo lagan. I kao što pjevač ne može iz raznoraznih, prvenstveno fizičko-organskih, razloga pjevati po osami sati, tako ni ja ne mogu štimati cijeli dan. Jer prvi je uvjet za dobrog štimera, uz dakako obavezan izvrstan sluh i teoretsku spremu, izvrsna koncentracija i odmor da bi se osjetile one i najminimalnije, rekao bi, suptilne razlike pri slušanju interferencije valova a u tome i jest bit mog posla. Dakle recept za koji ste me pitali glasi: dobro uho, puno sabranosti i veliko strpljenje te volja za ugađački zanat koji se ne može naučiti ni u kakvoj školi. Ne, ne postoje škole za ugađače. To bi otprilike izgledalo kao da skijanje učite u školi! Sasvim nemoguće. Jedino je moguća stalna praksa, neprekidan svakodnevni rad. Da, dobro ste primijetili podmlatka nema, nema više interesa za taj zanat, ali mislim da je stanje općenito jadno u mnogim zanatima. Ja sam odgojio dva štimera, nažalost ni od jednog koristi, jer je jedan otputovao u inozemstvo a drugi je umro. Ali nisam ni pesimist, znate onu "Nigđar ni tak bilo, da ne bu nekak bilo..." i tako dalje. Kad se ukaže prava potreba za štimerima snaći ćemo se nekako.
Da li ja imam dovoljno posla? I previše. Zadovoljan sam. I kad me pitate za posebna priznanja mislim da sam najveći kompliment dobio od pokojnog profesora Stančića koji je rekao "Nitko ne smije dirati koncertne klavire osim Kosa", što bih ja još tražio nakon takvog priznanja našeg najvećeg pijanističkog pedagoga. I Janigro me je pohvalio — Obično je prije koncerta pitao tko je naštimao čembalo, pa kad bi čuo da sam ja obavio posao rekao je "Tada možemo bez brige početi". Vidite, takve su mi pohvale, doista prominentnih umjetnika, oduvijek bile najveća priznanja za rad.
O umjetnicima sve najbolje
- Ipak, tokom svih ovih godina sigurno ste imali i po koji možda neugodniji susret s nekim od umjetnika. Glazbenici su poznati kao hiroviti ljudi. Da li vas je netko iznimno gnjavio?
- A to ne. Znate, o umjetnicima uvijek sve najbolje. Šalim se, svakako bilo ih je s čudnim zahtjevima, ali nikada ni jedan nije bio nezadovoljan. Možda je najosjetljivija bila velika umjetnica klavira Monique de la Bricholerie koja je tražila da joj s libelom mjerimo ravnotežu instrumenta. Ili jedan pijanist, doista se ne sjećam imena, koji je bio zadovoljan s klavirom ali mu ni jedna stolica nije valjala pa je jednostavno otišao u trgovinu namještajem koja je preko puta Glazbenog, kupio je klupicu i nakon koncerta odnio je sa sobom. No, bilo ih je kojima ni bog ne bi ugodio. Jednom je jedan klavirist, posve samoinicijativno, nakon štimanja, jednostavno uzeo "gias-papir" izvadio klavijaturu i izbrusio batiće da bi instrument proizvodio svjetliji ton! Znate što se nakon toga desilo? Zaplijenili su mu honorar jer je tom svojom majstorijom skratio klaviru vijek. I takvih vam dogodovština ima podosta no, ipak, ružnih uspomena nemam.
A što da vam kažem o stanju instrumenata nakon koncerata avangardne glazbe? Prije svega za takve stvari instrument ne treba biti posebno naštiman, što raštimaniji to bolje, ali vjerujte instrumenti se onim kopanjem po žicama i bjesomučnim udaranjem jako kvare. Naravno ja ostajem prijatelj lijepe klasične glazbe, uz nju sam odgojen, ali nemam ništa protiv dobre suvremene koja za mlađe ljude sigurno ima svojih čari.
JAGODA MAKTINCEVIĆ
| < Prethodno | Sljedeće > |
|---|